Jezik

eng

Pratite nas

FEST intervju:  Sonja Tarokić, rediteljka filma „Zbornica" -  Prosvjetni radnici uvijek izvuku deblji kraj

Nakon četiri samostalna kratka filma i dva u okviru omnibusa „Kratki spojevi” i „Transmania”, hrvatska rediteljka i scenaristkinja Sonja Tarokić donela je na Fest svoje prvo celovečernje igrano ostvarenje, „Zbornica”, koje se takmiči u Glavnom programu.

To je priča koja prati zamršene, komplikovane odnose među nastavnim osobljem, u koje dolazi pedagog Anamarija. Isprva puna elana i kreativne energije ona će, usled iscrpljujućeg sukoba sa iskusnim profesorom istorije Sinišom (Stojan Matavulj), početi da gubi volju za promenama i da odustaje od borbe.

Šta vas je navelo da svoju priču smestite baš u zbornicu, odnosno školu, mesto neprekidnog meteža, graje, gužve, gde svi govore uglas i niko nikog ne čuje?

- „Zbornica” je uvijek bila neka vrsta simboličke, alegoričke priče o društvu, odnosno zajednici općenito, emotivna priča o tome kakav je život u zatvorenim sustavima u kojima si nepekidno okružen ljudima i upleten u razne mikro probleme što zamagljuje fokus na jednostavan cilj. Pri tom, školstvo ima dodatnu težinu jer je to sredina u kojoj se prenose neka nasljeđena ponašanja, tradicije, vrijednosti koje dobivamo od druge generacije i defetizam koji nastaje u svima nama koji je također prenesen generacijski.

Da li ste imali neki konkretan događaj ili osobu kao izvor inspiracije?

- Što se tiče profesora povijesti, koji čini kostur filma, u Hrvatskoj je njegov lik vrlo paradigmatski tip. Mislim da u svim radnim sredinama postoji jedna takva osoba. To je lik sazdan od nekih vrlo konkretnih ljudi. Pri tom, privatno imam neke djelove priče koji su mi jako poznati a i u samom istraživanju sam pričala s milijun ljudi i čitala užasno puno forumaških rasprava i nalazila se sa jako puno prosvjetnih radnika koji su mi davali svoje priče.

Kakav je ugled i status prosvetnih radnika u Hrvatskoj?

-  Primjetila sam da se svake godine mjenja tema koja se prelama preko škostva, od kurikuralne reforme, državne mature, pitanja vjeronauke i spolnog odgoja, do pandemije i štrajkova. Sve sindikalne borbe koje su se odvijale kroz nekoliko godina, sada su u pandemiji samo vraćene na nulu. Školstvo je neprekidno mjesto borbe a sami prosvjetni radnici uvjek izvuku deblji kraj i uvjek ispaštaju. Bez obzira što se makar cijelo društvo digne na noge, oni nemaju nikakvog konkretnog benefita od toga, samo su jedne godine omraženi, druge godine glorificirani a da zapravo život unutar tog sustava ostaje potpuno isti.

Da li ste dobili neku povratnu informaciju od njih u vezi sa filmom?

- Reakcije su bile fantastične. Nije bilo profesora koji nije čuo za ovaj film i masovno su odlazili gledat. Dobili su jedan, čini mi se, human film i svako se u tome mogao prepoznat iz pozicije ljutnje, klaustfrofobije i osjećanja da ono što želiš radit, a to je rad s djecom, jeste razlog zbog kojeg si tamo ali je vrlo često većina tvog dana opterećena ovim odraslim svjetom. To je nešto što je unisono svima njima.

Muzika iz filma je vrlo zanimljiva i doprinosi opštoj, užurbanoj atmosferi filma?

- Sve pjesme iz filma su od našeg nacionalnog ansambla Lado, oni izvode tradicionalnu glazbu i plesove. To je glazba koja je mene užasno inspirirala i bila je upisana u scenarij, točno koje pjesme idu na koje punktove i na koji način utječu na samu radnju.

Muzika mi je bila jako važna jer stavlja fokus na nasleđe, na činjenicu da je priča koju gledamo već tisuću puta proživljena, da to nije sad neki unikatni slučaj nego je priča koja dolazi iz povjesti i - u trentuku kada se stavlja taj emocionalni glazbeni punkt u filmu - da je ono što proživljava glavni lik također emocija koja je proživljena kroz zajednicu, generacijama.

Većina scena su masovne, sa nizom likova u prednjem i zadnjem planu, stalno je prisutno neko čavrljanje. Kako ste radili sa glumcima, da li je bilo improvizacije ili je sve unapred iskoordinisano?

- Film je bio strogo konstruiran kao neki neprekidni ples, kolo neko neprekinuto, tako da smo jako puno radili na odnosma u pripremama. Samu mizanscenu sam unaprijed pripremala, prvo sama, kao neki koncept kamere i glumaca, a onda sa svima na samom setu isprobavala. Kad postoji 15 ljudi u sobi treba da se zbilja susretnu i razdvajaju u pravim trenucima a da to, pri tom, ima smisla za to ko je s kim u kakvom odnosu. Oni su cijelo vrijeme morali kružit jedni oko drugih tako da je njima to bilo potpuno ludilo, nisu kužili koji će efekt biti toga.

Koliko dugo ste spremali film?

- Od zamisli je prošlo šest-sedam godina. Film sam počela pripremat još na fakultetu i onda sam pisala scenarij nekoliko godina i sudjelovala na nekim radionicama, sve to uz pomoć producentice Ankice Jurić koja je čitavo vrijeme stajala uz projekt, u svim razvojnim fazama. Onda su samo financiranje filma i pandemija produljile priču. Film je, na primjer, započeo 2015. a završio je 2021.

Dakle, kada reditelji biraju temu to mora da bude nešto to čega im je veoma stalo, jer će se narednih pet, šest, sedam godina baviti njom?

- Za to vrijeme i čovjek se jako promjeni; naravno da nisam ista osoba kao 2015. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako se mijenjaju te aktuelne teme u školstvu, dok se ona tema kojom se ja bavim ostaje ista, nepromijenjena, i to mi je davalo osjećaj da ima smisla to što pišem. Sa druge strane, kako sam ja osobno odrastala i postajala više uključena u društvo, meni je film počeo sve više značiti. Imala sam osjećaj da ta neka emotivna putanja, koja je na početku bila blaža i naivnija, postaje jasnija pa je možda to vrijeme bilo potrebno i meni, da ja odrastem. Film je sada sigurno zreliji nego kada je zamišljen.

Držite i radionice scenarija. Šta je važno za dobru priču?

- Čini se da ponekad nedostaje to da sama struktura, jezik filma govori nešto o temi na isti način na koji i sama priča. Jako često, kad počinjemo pisati, nismo u stanju uvezati sve te elemente, a u konačnici i režija i scenarij i priča, zapravo, govore istu stvar, odnosno treba da rade zajedno. Na početku su uvjek ti prvi draftovi površinski i mislim da je ponekad jako teško suočiti se s tim da će rad na scenariju trajati godinama. Vrlo često ljudi nakon par verzija kažu, eto, to je to, a zapravo je moguće provjesti još dosta dugo vremena s tim.

Znate li nešto o Festu?

- Znam da je to kultni festival. Moji roditelji su zaljubljeni u Fest ali ja nisam nikad bila. Nisam puno bila ni u Beogradu (par puta u prolazu) tako da mi je drago da sam tu jer znam koja je veličina značaja festivala za grad.    

SPONZORI

 
 
 
Knjaz Miloš
 
 
 
 
Embassy of Canada to Serbia, North Macedonia and Montenegro
 
Italijanski kulturni centra