Jezik

eng

Pratite nas

FEST intervju: Marina Redžepović, glavna glumica „Zbornice"  - Ne smemo odustajati kao ljudi jedni od drugih

Marina Redžepović, poznata po epizodnim ulogama u ostvarenjima „Novine”, „Poslednji Srbin u Hrvatskoj”, „Ljetnikovac”, „Murina”, „Ne gledaj mi u pijat”, prvu veliku rolu ostvarila je u drami „Zbornica” Sonje Tarokić.

U „Zbornici”, koja je uvrštena u Glavni program Festa, Marina tumači Anamariju, pedagoga koji na novom radnom mestu u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, ulazi u borbu sa problematičnim profesorom istorije. Tokom filma, kako postaje sve više svesna hermetičnosti sistema u kojem radi, njen entuzijazam i želja za isterivanjem pravde splašnjavaju.   

Vaša prva glavna uloga je, zapravo, jedna vrlo zahtevna rola. Nosite ceo film koji je snimljen kao u košnici, u metežu, u nekoj neprestanoj graji. Kako ste se u tome snašli, šta ste prvo pomislili o Anamariji kada ste pročitali scenario?

- Dobijala sam od Sonje više verzija scenarija, pa sam ga čitala kroz etape. Tek kad je osjetila da je napisala scenarij s kojim želi ići na snimanje, onda mi se nekako sve počelo slagati, pogotovo na glumačkim probama.

Ono što mi je bilo najizazovnije je ta Anamarijina trpnja. Ona ne reagira, ona kupi i sluša, što je isto jedna aktivna glumačka pozicija, ali mi je malo bilo teško. Kada smo ušli u snimanje, samurajski smo odradili 36 snimajućih dana. Uz sve pripreme, film se, zapravo dogodi na setu, ali je važna dobra priprema, da se može biti prisutan.

Imali ste neobičan glumački put, kako ste ušli u svet glume?

- Preko studentskih filmova. Ja sam apsolvirala francuski jezik i komparativnu književnost. Kolegica Hana Jušić, koja je studirala sa mnom komparativnu, upisala je režiju i tako me ona pozvala. Preko nje sam upoznala Sonju, sa kojom sam napravila skoro sve njene studentske filmove. Nisam studirala glumu, učila sam od kolega i kolegica.

Da li ste, kao neko ko nikada nije radio u kolektivu, bili svesni svih tih odnosa iz filma, neke vrste bespomoćnosti ljudi koji bi da nešto promene, potrebe da se u korenu ubije svaki entuzijazam? Da li vas je to iznenadilo ili ste pomislili, pa, to je, jednostavno, tako?

- Želim biti svjesna da to nikada neću reći sa nekim cinizmom, „a bože moj, takav je život”, već vidjeti koja su vlastita područja djelovanja. Ako to ne može ići u neki apsolut, možda može na onog prvog do sebe. Meni su svi prosvjetni radnici, mama je pedagogoca, djed mi je bio učitelj, cijeli život su me odgojili ljudi za društveno-koristan rad, uz jak osjećaj dužnosti i odgovornosti.

Ne smemo da odustanemo čak i kada nas uhvati malodušnost, kao vašu Anamariju?

- Ne smemo odustajati kao ljudi jedni od drugih, a na koji način se borimo, e tu trebamo biti pametni. Iskustvo donosi razboritost. Treba biti zahvalan na svim greškama i osvjestiti ih: koji je derivat, otkud su došle i zašto, jer ako se one samo nižu, ako idemo bez promišljanja svog djelovanja u život i primamo plaću i boli nas briga... taj cinizam je nešto najtužnije što vidim kod ljudi.

Da li ste zapamtili neke svoje profesore?

- Moju prvu učiteljicu, Barbaru Baljac (ja sam u Tuzli završila 1. razred), profesoricu na fakultetu, Ladu Čale Feldman i profesoricu povjesti Lidiju Domač. To su, znate, one rečenice koje se pamte i kojih se sjetim kad mi je teško i to koliko su ispale ljudi kada je bilo malo... svega.

Da li ste prvi put u Beogradu i na Festu?

- Prvi put na Festu, u Beogradu ne. Kad  smo snimali „Zbornicu” na Festu je bila premijera filma „Poslednji Srbin u Hrvatskoj” (igrala sam Jelenu Drakulu) i užasno mi je bilo žao da ne mogu doći. I sad sam u Šibeniku pred premijerom predstave i mislila sam da možda neću doći, ali srećom sam tu. Žao mi je što je samo na jedan dan. U Beograd, inače, dolazim često.

SPONZORI

 
 
 
Knjaz Miloš
 
 
 
 
Embassy of Canada to Serbia, North Macedonia and Montenegro
 
Italijanski kulturni centra